Kada prevodilac uzme neko delo da prevodi mora ga
prilagoditi duhu svoga jezika. U našem slučaju je to srpski jezik. Ne možemo
neke reči, fraze, itd. bukvalno prevoditi, jer ne bi imalo previše smila.
Isto tako, neke reči ili fraze treba
ublažiti. Nije baš potrebno uvek englesko shit!
prevesti kao sranje!. Prevodilac mora
da ima osećaj koliko je to shit! snažno
izgovoreno. Većinom ga možemo zaobići i jednostavno ga zameniti sa do đavola! ili tome slično. Žargon je
opravdan ukoliko se upotrebljava s merom.
Ukoliko neko prevodi titlove, mora imati
osećaj za umereno i pristojno. Niko ne voli da dok sa decom gleda neki film
pročita imena određenih polnih organa, psovke i dr. koje ne želim da navodim.
Sledeće, kada se prevodi neki tekst nije
potrebno prevoditi svaki put ličnu zamenicu.
Ona je uzela
svoju knjigu i odnela je u svoju sobu i spustila na svoj radni sto.
Ok, shvatili smo da to sve pripada njoj.
Mnogo je lepše: „Uzela je knjigu, odnela do sobe i spustila na sto.“
Što manje ličnih zamenica to bolje!
Pre neki dan sam naletela na ovakvu
rečenicu: „Slušao vam je svaku reč, usredsređen na vas i samo na vas, i nije
vam uskakao u reč.“ Pokušajte da je pročitate bez lične zamenice, bolje je, je
l’ da?
Slušao bi
svaku reč usredsređen i nikada vas ne bi prekidao…
Prevodilac ima pravo da tekst prilagodi
duhu jezika, ima pravo da izmeni rečenicu, ne naravno previše, ali taman toliko
da ona zvuči sasvim lepo a da joj se značenje ne promeni.
Kada se radi lektura – lektor ispravlja
tekst onako kako on smatra – a sa strane stavlja određene komentare koje će
kasnije prevodilac da pročita. Prevodilac ne mora uvek da se složi sa lektorom.
Lektor samo daje predloge za pojedine izmene, a prevodilac je onaj koji ih na
kraju prihvata ili ne.
Ali šta se dešava kada lektor radi sam,
bez pomoći prevodioca. Onda se najviše oslanja na iskustvo i osećaj. A izdavač
na kraju odlučuje.
Ima još puno primera – tek smo počeli.
Vratićemo se malo na birokratizaciju
jezika. Nje nikad dosta. Zato lektor mora da je prepozna i da je jednostavno
zameni normalnim i jednostavnim izrazima. Daću nekoliko primera:
Vršiti procenu – proceniti
Doći do pobede – pobediti
Izraziti želju – poželeti
Finansijska sredstva – novac
Doći do susreta – susrešće se
Električna energija – struja
O tom pitanju oni su istog
mišljenja kao i mi. – U vezi s tim pitanjem
isto razmišljamo.
Pleonazam:
Dok čitam neku knjigu mozak mi radi 200 na
sat i automatski ispravlja greške koje je lektor trebao da ispravi. Evo ih neke
od najčešćih:
N: P:
još uvek još, i dalje
po prvi put prvi put,
ali po drugi put, po treći put
oko desetak desetak
ili oko deset
vremenski period period
podići gore podići
pomislio u sebi pomislio
tačka gledišta gledište
čak štaviše čak ili štaviše
izaći napolje izaći
u svom životu u životu
Nepravilno je reći: „Želite li kafu za
poneti?“ Odgovorićete: „Da ponesem“.
Isto tako, lektor ne sme da pravi grešku u
razlikovanju kojeg i koga. Kada naletim na takve greške odmah posumnjam da je
knjiga uopšte i prošla kroz ruke lektora.
Oblik akuzativa kojeg(a) koga sme se
upotrebljavati samo za živa lica.
Čovek koga
smo sreli.
A kada
se zamenica odnosi na nešto neživo, mora zadržati oblik koji.