Prevod slova zarad smisla - drugi deo

Original i prevod

Šta navodi prevodioca na to da promeni naslov? Da li onda prevodilac naslov lišava određene simbolike? Čitani u originalu, ti naslovi imaju i opštije značenje, koje bi za prevod bilo izgubljeno. Naslov koji u originalu ima vrednost simbola, postaje neka vrsta poente izrečene na samom početku. Ukoliko prevodilac izmeni naslov, kasnije može doći do problema oko tumačenja teksta.

Rudolf Slabi prevodi pripovetku Laze Lazarevića (1035?) Sve će to narod pozlatiti  i umesto da prevede na španksi u originalu, on prevodi kao Por la patria (Za otadžbinu).

Isto tako, ukoliko prevodilac izmeni neke reči u tekstu, znakove interpunkcije, može doći do pogrešnog tumačenja teksta. Ukoliko je u originalu na kraju rečenice stavljena tačka, nema potrebe stavljati npr. tri tačke. Ukoliko prevodilac na kraju rečenice stavi tri tačke, uvodi kolebanje i neodlučnost u tekst prevoda. Za razliku od odlučne interpunkcije u originalu koje govore o oštrini i sigurnosti, uvođenjem tri tačke umesto tačke pa čak i umesto uzvičnika, prevodilac u prevod unosi meru neodređenosti, neodlučnosti. I ritam se usporava. Promena interpunkcije utiče na stilske karakteristike teksta.

Pokušaćemo da preciznije odredimo način shvatanja i tumačenja teksta:

„I sumrak se poče hvatati, a lađe još nema. Svet koji ju je čekao poče se razilaziti. Ode i dečko s tvrdim zemičkama i kapetanica s bajatim licem. Odoše i oba praktikanta, s Markom stolarom, svadivši se najpre s gostioničarom što im je točio još prošle srede otvoreno pivo. Pođoše i kočijaši, nudeći se da po dva groša voze u varoš; ali većina ’radi apetita’ ili ’opružanja nogu’, ode pešice, zametnuvši prut za rame, a palac od leve ruke za špag od pršnjaka. Ni žena Marka magazadžije ne htede sesti u kola, već pođe sa svojim malenim društvom pešice, okrećući čas po leđa onima s kojima je govorila; i to ne iz nepristojnosti, već prosto zbog tepeluka, koji tako bezazleno blistaše kao da je Zaječar procvatio, a kroz Knjaževac protekla reka mleka.[1]

U prevodu na španski, Rudolfa Slabog[2], sledi tekst gotovo bez izmena. Međutim na kraju druge rečenice, umesto jedne, stoje tri tačke. Tri tačke kao da očekuju još nešto, dok se tačka u izvorniku može tumačiti kao prosto prihvatanje činjenica.

Umesto „Ode i dečko s tvrdim zemičkama i kapetanica s bajatim licem“, u prevodu stoji: „Otišao je i dečko, prodavac tvrdih hlepčića, i kapetanova žena, uvelog lica...

Nestala je ona neposredna veza između tvrdih zemičaka i bajatog lica (jer lice je postalo „uvelo“).
Dalje, „Udaljiše se i dva praktikanta, s Markom stolarom, ali ne pre nego što su prekorili gostioničara koji je tu bio prisutan, što im je poslužio u sredu napola isparelo pivo...“.

Ponovo tri tačke, iznova iščekivanje tamo gde čekanja više nema. Umesto davno (još prošle srede otvorenog) izvetrelog piva, u prevodu se govori o „izvetrelom pivu posluženom prošle srede“.

Tumačenje teksta koji se prevodi jeste odraz prevodiočeve potrebe da postane vidljiv, da se suprotstavi stalnom nalogu sopstvene nevidljivosti. Ta potreba može se ispoljiti u različitim tipovima koja se daju u samom tekstu, sa jedne, ili fusnote, napomene u dnu teksta, sa druge strane.

Tako se otvara pitanje vizure iz koje se književni tekst prevodi, perspektive u koju se prevođeni autor smešta, odnosa između kultura izvornog i prevedenog teksta, a na primeru kojim smo se pozabavili pokazuje kako prevod može preoblikovati i njegov smisao, i to menjajući upravo formalne elemente teksta, delujući na njegovo slovo.

Prevod menja ritam rečenice, njenu interpunkciju, u skladu sa jednim tumačenjem. Kroz izmenu elemenata koji imaju ulogu da apstraktnu misao vežu za konkretno, preobličene su upravo one odlike koje jedan tekst čine književnim. Izmenjena je forma teksta zarad očuvanja smisla, ali, pokazuje se, jedna jetka priča, čak sarkastičnih tonova, postala je na momente gotovo romantičarski zanesena i patriotski uznesena.[3]






[1] Laza Lazarević, “Sve će to narod pozlatiti“, Pripovetke, Novi Sad, 1991, str. 138.
[2] Rudolf J. Slaby, “El patriarca“, (1935?).
[3] Aleksandra M. Milić, „Preverzije“, Beograd, Rad, 1999.


Prevod slova zarad smisla - prvi deo


Da bismo preveli tekst, kao prevodioci, moramo tekst, i svaki njegov najmanji deo, najpre pročitati. To čitanje omogućava sam tekst originala. Ono nije samo tumačenje, nije objašnjenje tog teksta.

Prema rečima Valtera Benjamina, prevodiočev zadatak je da da istinski prevod. „Proziran, on ne zatamnjuje original, ne zaklanja mu svetlost, već zahvaljujući njemu čisti jezik, kao pojačan sopstvenim medijem, još punije obasjava original.“

Prevod koji je delo iskustva i promišljanja može takav biti samo ako je doslovan, ili ako je kako Benjamin nastavlja: „To može da učini pre svega doslovnost u prenošenju sintakse, i upravo ona dokazuje da je reč, a ne rečenica, prevodiočev pra-element. Jer rečenica je zid pred jezikom originala, doslovnost je luk.“*

Prema tradicionalnim definicijama, prevod je uvek veran i neveran, uvek pomalo suviše slobodan i pomalo suviše bukvalan. Zato je položaj prevodioca i prevođenja „skriven, potisnut, sramotan.“

Prema Benjaminu „sloboda se dokazuje u sopstvenom jeziku zarad čistog jezika“, i prevodilac mora sopstveni jezik da proširi i produbi stranim: potrebno je da stalno budemo svesni u koliko ogromnoj meri je to moguće učiniti, koliko svaki jezik može da se preobrazi.

Danas možemo da govorimo o svojim i tuđim iskustvima u prevođenju i o svojim i tuđim razmišljanjima o prevođenju, ali više ne možemo da sastavljamo nikakve spiskove pravila. Danas se ne može u ozbiljnom smislu govoriti o tome kako tačno prevoditi (kao što su to činili Ortega, Šlajermaher, Benjamin) već samo o tome na koje se sve načine prevodi.




·         Valter Benjamin, „Prevodiočev zadatak“, prevela Aleksandra Bajazetov-Vučen, Reč 47/48, jul 1998, str. 108.




Истакнути пост

Kako se piše imejl, oglas

Vodili smo polemiku kako se pravilno piše prva reč u rečenici, imejlu, oglasu, obrascu... Jedni kažu zapetama treba izdvojiti vokativ, dr...