Koliko obraćate pažnju na pravopis dok čitate knjigu?
Pretpostavljam da, ukoliko ste filolog i prevodilac, obraćate pažnju da li je
izvršena lektura.
Pravo pitanje je da li uočavate pravopisne greške?
Mislite da nagrađeni pisci (domaći) ne mogu da pogreše? Ili
da njihovom delu nije potrebna lektura? Kod jedne naše poznate spisateljice
pronašla sam veliki broj pravopisnih grešaka, i to su se pojavile greške koje
ni u snu ne bi smele.
Odakle sumljiv umesto sumnjiv? I zašto slomljeno ogledalo,
kad ono može biti samo razbijeno?
Slomljena noga da, slomljeno srce da, ali ne i ogledalo. Da
li profesor srpskog jezika koji je nominovan za Ninovu nagradu sebi sme da
dopusti duplu negaciju ni ne u rečenici? Mislim da ne. Mislim da svako dalje čitanje
tog dela postaje jedno veliko razočaranje.
Zatim, da li izdavač sebi sme da dopusti takav propust?
Očigledno sme. Jer ko uopšte i obraća pažnju na pravopis? E pa, ima nas i
takvih.
Sumnja – komp. sumnjiviji
Razočarenje: P 1960 i 1993: razočarenje i razočaranje: P
2010: razočaranje, bolje nego razočarenje.
Napomena: iako oblik razočarenje nema pravilnu tvorbu (po
tipu gl. imenica koje se grade od nesvršenih glagola na –iti/eti:
krstiti:krštenje, izvršiti: izvršenje), kao takav ušao u govor, I može se
smatrati leksičkim slučajem, a ne pravilnom tvorbom.
Možda: P 2010: pogrešna je upotreba sadašnjeg vremena umesto
budućeg: Možda ga nađem.
Pomoći: pomognem; imp. pomozi ne pomogni.
Нема коментара:
Постави коментар